Rođen sam 9. februara 1941. godine u Kozarcu. Radni vijek sam proveo u slavnom Radio-Sarajevu, kasnije Radio-televiziji Sarajevo. Bio sam urednik i voditelj najznačajnijih radijskih i televizijskih emisija: od vijesti, radijskog i televizijskog dnevnika do Nedjeljnog popodneva, Znanja-imanja i kviza Olimpijski vremeplov. Sa Safetom Huseinovićem realizirao veliku seriju putopisnih emisija Rodna Bosno, daleko odosmo, i, potpuno samostalno, u vlastitoj produkciji seriju od oko stotinu putopisnih emisija Iz bisaga Vehida Gunića. Naročito me pamte po televizijskim emisijama Meraklije kojima sam mnoge naše gradske lirske pjesme sevdalinke sačuvao od zaborava. Šta god ko mislio da sam danas; pisac, putopisac, publicista ili pjesnik (Sidran me naziva pjesnikom), ja sam, ipak, prije svega bio i ostao novinar koji putuje da bi se vraćao u svoju BiH (bio u 135 zemalja), jer u tim povracima i jeste sadržana sva ljepota mojih putovanja.

Objavio sam desetine knjiga različitih žanrova. Najbolje moje knjige napisao je naš narod: sevdalinke i narodne mudrosti, a ja sam ih samo, uz neke komentare, uveo u moje knjige. Među knjigama koje sam napisao od A do Ž može se naći i pokoja dobra knjiga. Jednu takvu upravo sam predao u štampu.

Veoma volim ljude, ali što ih više upoznajem, da parafraziram umnoga Engleza, psi mi bivaju sve draži. Jednoga psa posebno volimo moji unuci i ja. Evo našeg ljubimca, Rexa. Ovaj divni pas moga komšije Saje, samo je formalno Sajin, a u suštini on je i naše opće dobro. Ovo je Rex. Bilo je lijepih pasa, ali njepšega i dražega nema.

Ne čekajući trenutak kada će uzoriti BH novinar preseliti u džennetske bašče, jer tamo je, navodno, obezbijeđeno mjesto i onima koji budu pisali knjige i davali ih u narod, moj prijatelj, uz Skendera i Maka, naš najveći pjesnik Abdulah Sidran, napisao mi je zavakta epitaf da mi se na nišanu ispiše kada odem, a kad-tad ću otići. Taj efektni Sidranov epitaf sadrži sve o meni: