U prošlosti Bosne i Hercegovine bilo je i još uvijek ima velikih, znamenitih, popularnih i omiljenih ljudi, ali sada, poslije nesreće koja je snašla toga dragog čovjeka, sklon sam tvrdnji da ova nesretna zemlja možda čak i nije imala omiljenijeg čovjeka od Halida.

Dakle, kada govorim o Halidu Bešliću, o njemu ne govorim kao o najboljem pjevaču bosanske gradske pjesme, jer je i on, kao i mi, svjestan da najbolji nije. Bilo je, prema tome, boljih i popularnijih, bilo je stvarno velikih zvijezda, poput Zaima, Safeta, Bebe, Hanke, Čole i Brege, ali omiljenijeg čovjeka od Halida sigurno nije bilo. Imam sreću da ovog sjajnog umjetnika, izniklog iz naroda, poznajem od njegovih početaka do danas.

Bio je i ostao onaj skromni, jednostavni, neufurani čovjek iz naroda koji, da ne povjeruješ, ima vremena da svakog čovjeka koji mu se obrati, barem u hodu sasluša, da pomogne, da kaže lijepu i ljekovitu riječ. Kakav je bio onoga dana kada se prije bezmalo tri i po decenije iz rodne Knežine zaputio u Sarajevo, bio je i ostao onaj isti – naš Halid. Ostao je na zemlji čak i onda kada ga je zapljusnuo zračak planetarne slave i prepoznatljivosti. Ni jednu ni drugu riječ Halid ne voli. Voli kad mu se kaže da je omiljen i da je dobar čovjek. Omiljeni Halide i dobro Čovječe, izdrži i oporavi se što prije i radi svojih i radi nas koji te volimo, kojima je trajno potrebna i tvoja dobrota i tvoj dobrodušni osmijeh.


Na snimku koji je nastao prošle godine u dobrom sarajevskom naselju Dobrinja vidimo poznatog pisca, novinara i filmskog radnika Uzeira Bukvića, poznatog sarajevskog profesora Zdravka Grebu, Halida Bešlića, neprolaznu Hanku i ovog novinara koji ima sreću da sve ličnosti sa fotosa može smatrati svojim prijateljima.