Biografija | Aktuelno | Arhiva | Putovanja radi povratka | Multimedija | Djela | Vremeplov | Favoriti | Nadrudžba |
Aktuelno
 Tako je počinjala Mala Mo
  Još se ne zna da li će 11. jula ove godine, kada u Newportu bude ustoličena u red slavnih, neko barem nešto progovoriti o počecima karijere naše Monike, o njenom pokojnoim ocu Karolju Selešu, sportisti i lucidnom karikaturisti novosadskog "Mađar soa" ili će se govoriti samo o njenim impresivnim pobjedima na 53 najveća teniska turnira današnjice, o raznim openima u Melburnu, Njujorku i drugdje, ali ja, za svaki slučaj, u znak divljenja prema Moniki i njenoj impresivnoj karijeri, a posebno prema njenom divnom ocu, pokojnom Karolju, za kojeg me vežu najljepše uspomene iz jedne duge faze uspješne profesionalne novinarske karijere karijere, idem, evo, malo ispred budućeg spektakla, da na miru, bez euforije, progovorim koju riječ o našoj Moniki.

Malo je sportaša i sportašica sa područja naše bivše zajedničke države koji su izgradili tako bogatu svjetsku sportsku karijeru kakvu je izgradila sjajna novosadska teniserka Monika Seleš. Sticajem sretnih profesionalnih oklonosti Monikinu karijeru pomalo sam pratio od samih početaka, od šeste godine njenog života kada joj je otac Karolj nabavio prvi reket. Otac Monikin, Karolj Seleš, bio je profesor tjelesnog odgoja i popularni karikaturista novosadskog dnevnog lista na mađarskom jeziku "Mađar so". Putovali smo često širom bivše domovine kao članovi ekipe nekada važne televizijske serije emisija "Znanje-imanje". U toj seriji Karolj Seleš vodio je poseban takmičarski dio programa koji je bio namijenjen djeci. Družili smo se na tim putovanjima, jer je bio duhovit, drag i dobronamjeran čovjek. Razgovor je počesto usmjeravao i na tenis i svoju djevojčicu koja će, bio je uvjeren, postići veliku svjetsku slavu u tenisu, jer, kao sportski stručnjak, svu brigu o njenom napredovanju on drži u rukama. Nemam pojma o tenisu, ali znam da mi je Karolj govorio kako u pripremi svoga djeteta za budućeg šampiona primjenjuje sva naučna saznanja iz ove oblasti. Ono na čemu je posebno insistirao to je da mu kćerka objema rukama treba i servirati, ali i uzvraćati udarac. Tako je udarac, govorio je Karolj, bezmalo dvostruko jači. Onda su se, zaista, počeli nizati uspjesi: poslije osvojenih prvih mjesta u svojoj konkurenciji i u zemlji i Evropi, sa 11 godina Monika Seleš osvojila je turnir Orange Bowl u Miamiju na Floridi. Iz ovog vremena i ugla zvuči nevjerovatno, ali su poduzimljivi ljudi iz ondašnje moćne sarajevske firme ENERGOINVEST prepoznali darovitost ovog djeteta, pa i svrhovitost ulaganja u njeno školovanje. Energoinvest joj je obezbijedio veoma visoku novčanu pomoć za školovanje. Otac Karolj je dijete znao i mogao dovesti dovde. Materijalno potpuno obezbijeđena Monika je 1986. godine odselila u USA gdje se upisala u Bollettierijevu tenisku akademiju i trenirala naredne dvije godine. Pred taj odlazak, sa Monikom i njenim ocem Karoljem posjetio smo Titov grob u Beogradu. Zatim sam za ondašnju TV SA, ispred Kuće cvijeća, sa Karoljem i Monikom snimio razgovor koji slijedi. Najprije Karolj:

- Ja sam sada možda najsretniji otac, ne samo u Jugoslaviji, nego i u svijetu. Moja kćerka je tako mnogo postigla za ovo kratko vrijeme za 12,5 godina koliko ima; postala je sportašica godine, pa je dobila razna društvena i omladinska priznanja, pa nekoliko puta prvak Jugoslavije, pet-šest puta prvakinja Evrope, nekoliko puta prvakinja svijeta. Mislim da je to nešto izuzetno, a kako će dalje - sve zavisi od nas starijih i naravno od nje..."

Zatim sam razgovarao sa Monikom. Imala je nepunih 13 godina, a već je u izboru neke ženske revije bila proglašena za Ženu godine u Jugoslaviji za 1985. godinu. Iako sam pred sobom imao simpatično i umiljato dijete, čestitao sam joj na osvojenoj tituli ŽENE GODINE. Rekla mi je:

- Hvala. I meni je drago.

- Da li ti je drago kada te prepoznaju na ulici?

- Nekad je to dobro a nekad nije. Sada kad sam bila u pozorištu, stalno su mi dolazili da traže autogram. Od njih ništa nisam mogla vidjeti.

- Tvoj tata Karolj, poznati karikaturista, rekao mi je da primaš po nekoliko stotina pisama dnevno, ali na njih ne odgovaraš. Zašto ne odgovaraš?

- Evo sad ću odgovoriti na pisma. Teško mi je odgovoriti na sva pisma. Samo nekima mogu odgovoriti. Traže da se dopisujemo i misle da ja imam mnogo slobodnog vremena. Nemam ga i neka se ne ljute.

- Šta ti najčešće pišu?

- Ništa naročito. Najčešće mi čestitaju na uspjehu i pitaju kako sam postigla ove rezultate i traže da im opširno pišem o sebi..., pa pričaju mi o sebi.

- Ima li i onih koji ti se udvaraju, koji ispoljavaju i takvu vrstu simpatija?

- Pa, nekih ima.

- Kako se zove tvoja škola?

- "Sonja Marinković". Sada sam VI razred.

- Imaš li u razredu simpatiju?

- Nemam.

- Ali oni tebe simpatišu!

- Simpatišem i ja njih kao drugove, iako nas u razredu ima svega 20 učenika. Malo nas je...

- Monika, ja se usuđujem reći da već imaš blistavu sportsku karijeru. Tako mnogo titula, a tako malo godina. Da li imaš vremena biti dijete? Kakvo je tvoje djetinjstvo?

- Meni je tenis kao svaka druga igra. Kao i sva druga djeca idem u bioskop, igramo se zajedno, zajedno idemo u školu, zajedno učimo... Ja pomažem njima kad nešto ne znaju, oni pomažu meni kad nešto ne znam. Imam isto djetinjstvo kao i sva druga djeca...

- Da li na spavanje ideš sa reketom ili sa lutkom?

- Sada idem i sa lutkom i sa reketom.

- Igraš li se i dalje sa lutkama?

- Samo sa reketom.

Ponosni otac Karolj, koji je slušao cijeli tok razgovora, poslije intervjua, pritrčao mi je, zagrlio i čestitao. Rekao mi je da on, kao otac, nikada od svoje kćerke nije uspio dobiti ni približno tako otvorene odgovore. Rekao mi je da je Monika vrlo zatvoreno dijete. Od tada, od te 1986. godine, karijera "zatvorenog djeteta" i dalje je tekla vrtoglavom brzinom.

Imala je samo 14 godina kada je prešla u profesionalne teniserke. Prvu pobjedničku titulu osvojila je na turniru u Houstonu u maju 1989. godine kada je u finalu savladala Chris Evert. Iste godine dospjela je u polufinale svog prvog Grand Slama - Roland Garrosa gdje je izgubila od Steffi Graf, tadašnje svjetske teniserke broj jedan. Prvi osvojeni Grand Slam turnir bio joj je Roland Garros 1990. godine kada je pobjedila Steffi Graf i postala najmlađa teniserka koja je osvojila Roland Garros. Imala je 16 godina i 6 mjeseci.
Naredne 1991. godine počinje njena, dvije godine duga dominacija u svjetskom tenisu za žene. Najprije je osvojila Australian Open. Sa čelne svjetske liste najboljih teniserki potiskuje do tada superiornu Steffi Graf. Onda je savladala A Arantxu Sanchez Vicario, pa na US Openu Navratilovu, što me posebno obradovalo. Od januara 1991. godine do februara 1993. godine igrala je na 34 turnira i osvojila 22 titule. Onda se 30. aprila 1993. na turniru u  Hamburgu, dogodio incident od kojeg je svijet ostao u šoku; u dvoboju s Bugarkom  Magdalenom Maleevom, pri Monikinom vodstvu od 6:4, 4:3, na teren je istrčao 38-godišnji Nijemac  Günther Parche i zabio Moniki nož u leđa, što je na dragu Moniku ostavilo trajne psihološke posljedice. Smrt oca Karolja 1998. godine podnijela je vrlo teško i bolno.

Poslije skandala u Hamburgu, ali već kao američka državljanka, vratila se tenisu u augustu 1995. godine na Canadian Openu. Osvojila je titulu, a naredne godine, u januaru 1996. godine Monika je u Melburnu osvojila svoj četvrti Australian Open. To je bila njena posljednja Grand Slam titula. Bio sam tada u Melburnu. Pokušao sam doći do nje da joj poklonim jednu moju knjigu i snimak reportaže koju sam o njoj davno snimio za TV SA. Do Monike se više nije moglo doći. Oko nje su već bili uspostavljeni debeli i neprobojni zidovi od ljudi - gorila. Shvatio sam: draga djevojčica, "zatvoreno i drago dijete", sada ima svoj drugi, novi svijet kojem ja, po svemu sudeći, više ne pripadam, ako sam mu uopće ikada i pripadao...

 
Nazad
Vehid Gunić was born on 9 February 1941 in Kozarac. He worked for many years as a journalist, presenter and editor for Radio Television Sarajevo, later Radio Television Bosnia and Herzegovina. He has so far published some twenty books of historical studies, travel writings, interviews, documentary prose, and several books of sevdalinka with commentary. His titles include: ‘Kozarac as it once was’, ‘Notes on the universality of ignoramuses’, ‘Bosnia of my birth, we have gone far away’, ‘The beauty of returning to Bosnia’, ‘Sevdalinka about cities’, ‘Meraklije’, ‘Fear of smoking’, ‘Sarajevo’s screams’, and others. His books have been published in Norway, Switzerland and Australia as well as Bosnia. Vehid Gunić was for years among the most popular Bosnian journalists. Until the outbreak of the aggression against Bosnia and Herzegovina in 1992, he edited and presented the then Sarajevo Television series ‘Meraklije’, which was one of the most popular programmes in the former common homeland, with among the highest viewer ratings. In the latest programmes in this series, Gunić rescued from oblivion and preserved for posterity numerous Bosnian urban songs, sevdalinka.