Kažu da svi putevi vode u Rim. Lažu. Ekipa s kojom sam se zaputio u Rim pronašla je put koji ne vodi u vječni grad. Doduše, i mi smo se zaputili u Rim, pa smo se oko vječnog grada vozikali bezmalo šest sahata, ali kapiju zlatne Rome nismo pronašli. Vrijeme koje sam bio naumio provesti u obilasku kulturno-historijskih znamenittosti Rima, nepovratno smo izgubili u traženju ulaza u Rim. Pored rimskog međunarodnog aerodroma prošli smo barem devet sedam puta i uvijek bismo promašili ulaz u Rim. Tako iznureni, smoreni, u starom "mercedesu" bez klime, po najvećoj sparini, jedva smo se dosjetili da uzmemo taxi. Na tu genijalnu ideju došao je moj sjajni kolega Uzeir Bukvić. Tada sam nepovratno shvatio da selo Kukolje kod Bijelog Polja u Sandžaku daje samo genijalce. Jedan od njih, nesumnjivo je i Uzeir. Uzeir se dosjetio, pa je kupio auto-kartu koja košta jedva pet Eura. Čovjek koji nas je vozio, žalio je na polasku kupiti kartu. Tako je, tražeći iglu - izgubio čuvalduz, jer smo potrošili više goriva nego što košta barem 30 karata. Uvijek ima neki izlaz. Naš izlaz za ulaz u Rim, na kraju je bio taksista.. Tražio sam da nas, prije svega, poveze do Fontane di Trevi, da u nju pobacam preostali sitniš od Eura i da poželim zdravlje sinovima i da mi unuci na pravi put izađu. Ubacujući novčiće u Fontanu di Trevi, mnogi time izražavaju želju da se u Rim ponovo vrate, a moja želja je bila da, kad iz Rima pođemo, ovarišemo pravi put. Evo me, dakle, pred najmonumentalnijom baroknom fontanom u Italiji. Ovakav izgled ima od 1762. godine. U pozadini je Bog mora Neptun. Grci su imali POSEJDONA, a naši jadranski susjedi Neptuna.

S nadom da će se ispuniti moje želje, krećem prema onom mjestu odakle uglavnom svi kreću u obilazak Rima. To je spomenik vučici i Romulu i Remu. Nema, čini mi se, manjeg a poznatijeg spomenika u svijetu od ovoga. Legenda je uglavnom poznata, ali nije zgoreg prisjetiti se:Djeca – blizanci su, prema legendi, sinovi Marsa, boga rata. Da ne bi postali nasljednici krune, njihov djed, naredio je da se Romul i Rem pogube. Kad je saznala za tu monstruoznu nakanu, nesretna majka učinila je jedino što je tada mogla učiniti: stavila je djecu u korpu koju je spustila niz rijeku Tibar nadajući se da će djeca nekako preživjeti. Riječna matica je, kaže legenda, donijela korpu do nekog spruda i tu se zaustavila. Djeca su plakala, to je čula brižna vučica, prihvatila djecu, podojilila ih i odvela u svoj brlog i odhranila ih. Kada su odrasli, kaže legenda, Romul i Rem su, 753. godine prije nove ere, osnovali najblistaviji grad antike vječni grad - Rim! U tome gradu, u blizini spomenika Romulu i Remu, vječno počiva naša posljednja bosanska kraljica Katarina, stvarna žena i stvarno jedna od najtragičnijih kraljica u historiji. Grob joj je u crkvi Svete Marije. Nedaju snimati.

Vehid Gunic i Uzeir Bukvic kraj Fontane di Trevi

Ipak, u Rim sam sa svojom ekipom doputovao sa vrlo optimističnom nakanom da njima, Rimljanima i Italijanima, dakle, pokušamo približiti ponešto od naše bosanskohercegovačke kulture, prije svega našu bosansku gradsku pjesmu sevdalinku. U grad – kolijevku evropske civilizacije i kulture stižemo s plemenitim nakanama. Zato, stižemo više uzgred, nego temeljito, zbog već opisanog kašnjenja, pomalo zavirivati i u ljepote ovog veličanstvenog grada. Rim je u svemu izuzetan, pa i po tome što uopće nema fabričkih dimnjaka. Rimljani su svoj grad uspjeli sačuvati od takvih zagađivanja i opasnosti. Od automobila – nisu. Grad se guši od izduhnih gasova i plaća skup danak novoj civilizaciji. Rim, kažu, nema ni podzemnu željeznicu. Ovdje što dublje kopaš – sve više nailaziš na slojeve i ostatke minulih civilizacija. Sa takvim arheološkim nalazištima danas se ne može pohvaliti ni jedna metropola u svijetu. Zlatna, divna Roma.

Ovaj velegrad je jedinstven i po tome što se u njegovom centru nalazi najmanja i možda najuticajnija država na svijetu – Vatikan. Bio sam u Vatikanu i slikao se ispred fontane. Ova mala zemlja zauzima površinu od 0,44 kvadratnog kilometra, ima 900 stanovnika koji su 100% pismeni. Ima oko 3.000 zaposlenih službenika i radnika koji ne stanuju u Vatikanu. Država ima godišnji prihod od oko 175 miliona američkih dolara. Na njenom čelu je papa koji ima apsolutnu vlast. U jednoj od onih soba gore u koje znatiželjno gledam ispred fontane, 2. aprila 2005. godine umro je Papa Ivan Pavao II, sigurno najomiljeniji papa u historiji Rimokatoličke crkve. Pokoj njegovoj plemenitoj duši.

Zerina Cokoja, Uzeir Bukvic i Enisa Bukvic

A tu, tik uz Vatikan, nalazi se malo intimno pozorište Teatro Le Salette. U tome teatru desio se za mene, a nadam se i za našu bosanskohercegovačku kulturu, iznimno važan događaj. Zahvaljući silnom angažiranju i samoodricanju naše Enise Bukvić, koja dugo živi u Rimu, tome teatru Rimljanima smo govorili o sevdalinkama i pjevali im sevdalinke. Enisa je intelektualka, doktor nauka, pa je željela da sve bude na najvišem akademskom nivou. Angažiran je profesionalni scenograf koji je kako-tako udpio dočarati ambijent bosanske čaršije. Prevoditeljica mojih pojednostavljenih razmišljanja o sevdalinkama bila je naša buduća velika slikarka u Rimu.

Iz Gradačca je, ali je odrasla u Rimu pa joj je na šarmantan način isto ili Romanija ili Rumunija. Svejedno, gosti su shvatili osnovno: sevdalinka je naša nježna lirska pjesma o ljubavi. Rekao sam i da jedna naša od najpoznatijih sevdalinki i nije naša, a opet je naša. Ciljao sam na Hajneovu Azru, koju u prepjevu Safet-bega Bašagića znamo pod nazivom Kraj tanana šadrvana. Oči su naglo uprte u zanosnu ljepoticu Zerinu Cokoju koja je mahsuz iz Minhena doputovala u Rim da nam uljepša veče. Hajneovu pjesmu govorila je na njemačkom:

Razumije se, Zerina je onda zapjevala onako kako tu pjesmu svi znamo.

Zerinu je na harmonici pratio Tufo Veletanlić iz Sanskog Mosta. Iako je formalno muzički obrazovan narodnjak, on je, i poslije smrti njegovog velikog uzora, i dalje pod uticajem čudesnog genija Bore Spužića Kvake. Tufo je pjevao prvu zabilježenu sevdalinku Kiše ide, trava raste, a mi, koji smo poznavali Kvaku, kao da smo slušali Kvaku, a slušali smo Tufu.

Nema stanja ljudske duše koje nije zahvatila sevdalinka. U prirodi je ljudskoj da putuje. Jer, ko ne putuje ne živi. Sevdalinka pamti putovanja kao ljudsku potrebu da se barem malo, i barem donekle, pomjeri. Ali pamti i bolna putovanja pod prisilom, pred izgonomn, pred zločinima, pamti, dakle, nasilno pomjeranje naših ljudi sa njihovih vjekovnih ognjišta. Naši narodi, a prije svih Bošnjaci, ciklično su doživljavali izgon i o tome ostavili bolne poetske zapise. Tako smo kroz vijekove postajali Sijermina djeca. Takvu sudbinu doživio je i moj kolega Uzeir Bukvić čiju smo knjigu upravo pod tim naslovom promovirali ove večeri u Rimu. Bukvić je doživio izgon iz Brčkog, pa je gore, u Skandinaviji, izgradio lijepu karijeru i kao pisac i kao autor dokumentarnih filmova. Ove večeri govorio je o svojim iskustvima s putovanja, ali ta putovanja i nisu baš bila slična onom putu Latif-age, Banjalučanina, koji u vrijeme Balkanskih ratova napušta rodnu Banjaluku. Na to putovanje i dirljivi rastanak sa Banjalukom ove rimske večeri podsjetio nas je dobri čovjek i pjevač Hamid Ragipović Besko.

Ovo rimsko veče svojim izravnim učešćem u njemu uljepšao nam je i jedan od vodećih europskih intelektualaca – Mostarac prof. Predrag Matvejević. Govorio je o svojim najranijim dodirima sa sevdalinkom uz koju je, uz ostalo, stasavala i njegova mostarska generacija. Posebno su bila upečatljiva Matvejevićeva zapažanja o tome da su sevdalinku u BiH oduvijek baštinili svi njezini narodi, a da se u nekim našim pjesmama te vrste, osjeća i izvjesni utjecaj jevrejske muzike, odnosno muzike sarajevskih Sefarda. Naravno, uz svako spominjanje Mostara i Mostaraca, nezaobilazan je i Aleksa Šantić. U rimskoj noći punoj čuha i miruha, s nama se, na radost sviju, našla i naša Mersiha Čolaković, sigurno, u međunarodnim relacijama gledano, najuspješnija televizijska ličnost bivše domovine. U zemlji u kojoj je televizijsko voditeljstvo dovedeno do najviših visina, dakle u Italiji, naša je Mersiha godinama bila jedna od najomiljenijih voditeljica. Meni je i dalje vrlo omiljena. Pogotovo jer se potrudila da nam za ovu priliku prevede Šantićevu Eminu na italijanski jezik i da nam je tako, na italijanskom, izgovori u ovom teatru.

Prof.Predrag Matvejevic i Vehid Gunic u Rimu

Bilo je i dirljivo i uzbudljivo te noći u Rimu. Sutradan smo se zaputili kući. Trebalo je naći put koji vodi iz Rima, jer svi putevi vode u Rim. Mi smo pronašli jedan koji ne vodi tamo, nego ovamo. Kući. Ja i putujem da bi se vraćao. Zato, ipak, na rastanku nismo slušali sevdalinku, nego Maria Lancu i njegovu nezaboravnu izvedbu pjesme Arivederči Roma!