Uz prvu godišnjicu smrti Zorana Popovskog

Ovih dana u Sarajevu je boravio komentator beogradske televizije SportKlub Marjan Mijajlović. Za ovu priliku nebitno je što je taj veseli i dobri komentator rođen u Tuzli i što je odrastao u Sarajevu, bitnija je naša bosanska dobrodušnost koja počesto prelazi u naivnost, a između naivnosti i infantilnosti pokatkad nema razlike. I meni su simpatični komentari toga dobronamjernog i dobro obaviještenog komentatora, jer nam počesto hrani sportsku i patriotku taštinu kada neke bosanske igrače koji igraju u inostranstvu naziva zmajevima od Bosne, neke, opet, "fudbalskim Rembrantom", a neke, potpuno militaristički, "bosanski plavooki bombarder".

Metafore su simpatične, dobronamjerne, poticajne i nelogične, pa im je, iako lijepo zvuče, malo poteško dokučiti osnovni smisao. Tek, simpatični, pa i temperamenmtni komentator Marjan Mijajlović, u još uvijek poganoj balkanskoj krčmi, osvojio je simpatije brojnih ljubitelja fudbala, pa je u Sarajevu dočekan maltene kao heroj koji se, poslije teške, ali dobijene bitke, vraća kući. Nisam zlurad. Naprotiv, imam izvjesnog razumijevanja za euforiju kakvom je dočekan u BiH: televizije su se utrkivale koja će mu ustupiti što više minuta, a jedna mu je televizija čak posvetila i specijalnu emisiju. Jedna ga je novina proglasila za ličnost dana. Rekoh, imao sam izvjesnih i simpatija i razumijevanja, iako mi se činilo da se pretjeruje. To je događaj zbog kojeg sam, na kraju, ostao ožalošćen, jer se sve događalo na prvu godišnjicu smrti jednog od najboljih radio-reportera ovih prostora i vrhunskog televizijskog komentatora Zorana Popovskog.

Pokojni Zoran bio je primjer upornog čovjeka koji je, zahvaljujući samo ogromnoj upornosti, ali i nesumnjivom daru, uspio savladati najveću prepreku u poslu kojim se bavio, a koja se zove jezička barijera. Kada je kao dijete iz zabitog makedonskog sela Orlanci kod Kičeva došao na školovanje u Pančevo, uopće nije znao tadašnji srpskohrvatski jezik. Kada ga je malo savladao, poslije završene srednje škole, stigao je u našu Hrasnicu gdje se zaposlio u ondašnjoj moćnoj firmi FAMOS. Počeo je sarađivati u fabričkom biltenu, a onda pomalo i u programima Radio-Sarajeva. Zapazio ga je tadašnji glavni urednik Radio-Sarajeva Muhamed Nuhić koji mu je kasnije ponudio stalni angažman u toj medijskoj kući. Poslije izvještaja s neke utakmice, glavni urednik je rekao: "Pa, on je rođeni radio-reporter". Toga "rođenog radio-reportera" nesebično je prihvatio legendarni Mirko Kamenjašević koji ga je i uveo u tajne sportske radio-reportaže. Tako je počela karijera sjajnog radio-reportera. Naravno, kao i većina sportskih novinara, i Popovski je najviše volio prenositi nogometne utakmice, što je u tom poslu i najlakše. Međutim, on je jednako dobro i uspješno prenosio i atletska takmičenja, ali i boks-mečeve što je u sportskom radio-novinarstvu najteži, najzahtjevniji, pa i najkomlikovaniji posao. Takve radio-prijenose sigurno je najbolje i najsuperiornije, ostvarivao nezaboravni i slavni Radivoje Marković. Naš Zoran Popovski razvio se i u sasvim solidnog šahovskog komentatora, jer je, kao zaljubljenik u šah, osvojio i titulu šahovskog majstora.

Bio je i predsjednik Šahovskog kluba "Bosna" od 1976. do 1980. godine. Jedne godine, mislim da je to bilo podkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Zoran Popovski bio je izvještač Radio-Sarajeva sa velikog šahovskog turnira u Rejkjaviku na Islandu. Kad se već našao na tako velikom turniru i sa zvanjem majstorskog kandidata, prijavio se da i sam učestvuje na turniru, ali u kategoriji majstorskih kandidata. I gle čuda; Zoran Popovski, kao izvještač Radio-Sarajeva, postao je apsolutni pobjednik velikog šahovskog turnira, jer je u svojoj kategoriji u svim partijama koje je odigrao, slavio pobjedu. Vijest je bila toliko senzacionalna da su je registrovali svi mediji ondašanje domovine, osim njegove matične kuće čiji je bio izvještač sa turnira. Poslao je izvještaj, ali je imao nesreću da je urednik vijesti toga dana bio također šahista, koji nikada nije zabilježio tako veliki uspjeh, pa trijumf kolege nije mogao podnijeti.

To je, dakle, najveći lični sportski podvig Zorana Popovskog, naravno ukoliko šah tretiramo kao sport. Nas, ipak, Popovski najprije zanima kao radio-reporter. Sjećam se negdje podkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća ravnopravno smo dijelili neku nagradu na godišnjem konkursu za najbolja radio-fonska ostvarenja. Ja sam dobio nagradu za neki komentar o novokomponiranoj muzici kao uglavnom štetnoj pojavi u našem duhovnom prostoru, a Zoran za prijenos velikih moto-trka iz Prnjavora. U tome uspjehu poštovanog kolege imao sam nekog indirektnog udjela, čime niukoliko ne želim umanjiti njegov uspjeh, jer je prijenos tih utrka predstavljao vrhunac ondašnjeg sportskog radio-novinarstva u bivšoj domovini. A kakav je moj udio u svemu tome?

Kao većina pripadnika moje novinarske generacije i ja sam, pored Hemingveja i Egona Ervina Kiša, volio i Remarka. A Remark u jednom svom romanu ima gotovo cijeli prijenos nekih moto-trka u Monte Carlu dočaran kroz usta radio-reportera tadašnje radio-stanice u Monte Carlu. Sjećam se, nekoliko dana pred odlazak u Prnjavor, Zoran je imao tremu zbog velikog profesionalnog izazova pred kojim se našao prvi put u karijeri. Trke su zanimljive, imaju elemenata za radio zbog buke motora, ali situaciju je teško pratiti, jer se često mijenja, vozači izmiču iz vidnog polja, brojevi se od brzine jedva razaznaju itd. Spas je nađen u Remarku. Koristeći se kompletnim Remarkovim rečenicama, Popovski je ostvario jedan od najboljih prijenosa u karijeri. Televizija nije prenosila utrke, pa gledaoci nisu mogli znati da li reporter govori istinu kada kaže da je na čelu utrke Sunalpašić, Bucalo, Murat ili Pero Popović, recimo. Taj prijenos donio je Zoranu Popovskom veliko novinarsko priznanje i od tada je, čini mi se, njegova karijera sportskog radio-reportera išla samo uzlaznom linijiom. Šta je Popovskog činilo tako izuzenim reporterom? To je, prije svega, savršena dikcija, vrlo radiofoničan glas, elekventnost i neobuzdan temperament sličan temperamentu velikih reportera Brazila, Španije ili slavng Mađara Sepešija. Za razliku od nekih drugih sportskih novinara, Zoran se svakodnevno samoobrazovao, a to znači da nije čitao samo novine koje su se bavile sportskim temama i u kojima je čak i svakodnevni jezik ogoljen i sveden samo na nekolilio desetina riječi kojima je moguće dočarati atmosferu, sastave i ko je kome dodao loptu. Zoran Popovski išao je dalje od toga. Zato je bio drukčiji i bolji od mnogih. Brzo je učio i brzo se prilagođavao. Do dolaska sjajnog novinara Faika Dizdarevića za direktora Radio-Sarajeva, u ključnim programima toga radija novinari su govorili ekavski. Iz Beograda su se javljala dva novinara (Lalović i Duždević) i obojica su govoriuli ekavski. U programu za kulturu radio je tihi pjesnik Zoran M. Jovanović koji je, također, govorio ekavski. Jedan od onih reportera koji je komentarisao sportske događaje bio je Zoran Popovski. I on je govorio ekavski. Dizdarević je bio pomalo zatečen i pomalo zbunjen takvim govorom, pa je, na kraju, brzo, bez velikih priprema, baš onako kako je radio i druge poslove u medijskoj kući na čije je čelo došao, presjekao naredbom naprečac: od narednog mjeseca novinari Radio-Sarajeva moraju pisati i govoriti isključivo ijekavski. Prvi se "prešaltao" Zoran Popovski koji je prekonoći progovorio ijekavski kao da je tako govorio od rođenja.

Svi veliki radio-reporteri imaju svoje prijenose koji se mogu nazvati antologijskim. Za Radivoja Markovića to je sigurno bila utakmica Jugoslavija – SSSR u Tampereu 1952. godine, a za Mladena Delića, kao televizijskog komentatora, prijenos utakmice Jugoslavija – Bugarska 22. decembra 1983. godine (3:2)(Ljudi moji, je li to moguće!?) Za našeg Zorana Popovskog , bez obzira na sjajne prijenose nogometnih utakmica, antologijski prijenos bio je i ostao prijenos finalne košarkaške utakmice Kupa šampiona Europe iz Grenobla 1979. godine. Naša "Bosna" savladala je italijanski Emerson rezultatom 96:93 i postala prvi naš bosanskohercegovački tim koji je u Sarajevo donio titulu klupskog prvaka Europe. Tu briljantnu utakmicu, pod strateškom palicom košarkaškog genija sa klupe, slavnog Bogdana Tanjevića, iznijeli su u nezaboravnoj igri pravi velemajstori toga sporta: Delibašić, Varajić, Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Hadžić i Pešić.

Toj sjajnoj ekipi sutradan sam bio domaćin u studiju Televizije Sarajevo u vikend-programu kojeg sam uređivao i vodio pod naslovom "Noćni džep". Ulogu voditelja prepustio sam u znatnom dijelu emisije slavnom Bogdanu Boši Tanjeviću. Najprije smo pogledali finiš utakmice i poslušali komentar euforičnog Zorana Popovskog. Radilo se, dakle, o snimku televizijskog prijenosa i o televizijskom komentatoru koji je, ipak, bio i ostao radio-reporter.

Popovski je često zaboravljao činjenicu da televizija kazuje više slikom, nego što on može izreći svojim riječima. Zato ovdje, uz taj historijski događaj i antologijski prijenos dragog kolege reportera, govorim o Popovskom kao radio-reporteru. Zlatno pravilo za radio-reportera koji predstavlja naše oči na mjestima gdje mi nismo, je da govori ni malo ni mnogo, nego dobro. Zoran Popovski je na televiziji pokatkad govorio i više nego što je potrebno, ali je govorio dobro. Svoj antologijski prijenos iz Grenobla pokušao je malo lirski obojiti, pa je rekao kako je te noći igra košarkaša "Bosne" podsjećala na najljepšu bosansku sevdalinku. Usporedbu je izrekao u vrijeme kada je naša sevdalinka, barem kao muzička tvorevina, postajala pomalo anahrona i kada je već odlazila u historiju. Stasavala je generacija rok i pop muzičara. I tu smo bili u vrhu. Mogao je Popovski reći i da igra naše "Bosne" podsjeća na najljepše bosanske balade. A te bosanske balade, također, idu u europski, pa i svjetski vrh. Nisam siguran da svijet ima ljepše balade od naših balada HASANAGINICA, SMRT OMERA I MERIME ili BRAĆA MORIĆI. Uz to, najveći broj naših sevdalinki upravo ima i odlike najljepših balada. Prema tome, Zoran Popovski je, ipak, bio u pravu. Sve bilo je muzika i kao najljepša sevdalinka. Jednom od najboljih sportskih analitičara, pjesnika sporta i sportske esejistike (Veselko Tenžera), Zoranova usporedba nije se dopala, pa je pisao pomalo podrugljivo upravo o toj usporedbi. A meni se i ta usporedba veoma dopala kao što mi se, uostalom, dopadaju i brojne sevdalinke.

U toku ratnih dešavanja Zoran Popovski odselio je u rodnu Makedoniju i ubrzo postao najprepoznatljiviji televizijski komentator. Konačno, i podstarost, na televeziji je progovorio na svome maternjem jeziku. Opet je govorio i mnogo i dobro.

Posljednji put samo se vidjeli u aprilu 2007. godine kada se Saša Mašić dosjetio da u prostore RTV doma, gdje je još ostalo ponešto od tragova slavne Televizije Sarajevo, okupi neke pojedince koji su u toj kući radili u njeno zlatno doba. Zoran Popovski djelovao je umorno, oronulo i vrlo potreseno. Ponovo smo čuli njegov završni komentar iz Grenobla davne 1979. godine. Mene su podsjetili da sam nekada davno uređivao i vodio kultnu emisiju "Znanje - imanje". U najavnoj šici te emisije pjevan je i stih: "...al' na samoću ko se tuži, sa sebi srodonim nek' se druži..." Bilo je srodnih Zoranu Popovskom, ali sličnih ni ravnih njemu gotovo i nije bilo. Napustio nas je potkraj te 2007. godine. Tiho. Jedva da se i saznalo za njegovu smrt. Samo su "Oslobođenje" i Teletex Javnog RTV servisa objavili je nekoliko redaka o smrti velikog reportera. Kada je umro najveći brazilski radio-reporter Ari Barosa u Brazilu je proglašena nacionalna žalost, a karneval u Riju pomjeren je za tri dana. Uoči strašnog rata mi smo u Sarajevu imali ulice velikih radio-reportera Hrvoja Macanovića i Radivoija Markovića. Nema više ulica s takvim imenima. Ima Ulica Telali. A oni, telali, bili su prvi ulični reporteri i prijenosnici bitnih informacija. Legendarni pokojnici Mirko Kamenjašević, Sreto Šćepanović, Zoran Popovski, pa i Branislav Zlobicki, još uvijek čekaju barem, onakav sokačić kakve su dobili naši genijalci – autodidakti Jozo Penava i Ismet Alajbegović Šerbo. Osrednji košarkaš i solidni pjevač Davorin već ima spomenik. A ja, evo, ispisujem redove podsjećanja da dragog kolegu i sjajnog reportera, novinara za uzor. Da se ne zaboravi!

Vehid GUNIĆ