Nisam posve siguran da li su mediji u Bosni i Hercegovini na pravi način reagovali na vijest da je u Beogradu 27. fabruara u 2008. godine u 85. godini umrla istaknuta pjesnikinja Mira Alečković, možda posljednji pjesnički monument moga vremena, pjesnikinja uz koju smo rasli, sazrijevali i učili se ljubavi. Upravo takva pjesnikinja bila je Mira Alečković. Pjesnikinja iz čitanki moga vremena čije smo pjesme učili napamet i recitovali o važnim praznicima i pjevali kad su takvi praznici. Njena "Svečana pjesma" koju je svojevremeno uglazbio Nikola Hercigonja, a koja je počinjala riječima: "Jugoslavijo, cvati sve ljepša, živi sve srećnija..." u jednoj fazi moje mladosti živjela je kao naša himna, pa su nas opet vratili na poljsku himnu "Hej Slaveni..." A Mirina pjesma, bila je prava svečana pjesma, prava himna, zapravo. Ipak, ova nježna pjesnikinja, autorica pedesetak knjiga pisanih uglavnom za djecu i urednica dječijih listova "Mladost", "Pionir", "Poletarac" i "Zmaj", najveću popularnost doživjela je pjesmom "Druže Tito, mi ti se kunemo". Tu je pjesmu uglazbio pravi muzički genije, Sarajlija Đorđe Novković, a maestralno otpjevao drugi Sarajlija Zdravko Čolić. Bio sam 1986. godine izvještač slavne Televizije Sarajevo sa, valjda, posljednjeg velikog Sleta mladosti u Beogradu. Tada mi se učinilo najnormalnijim i najprigodnijim da ispred Kuće cvijeća, ispred počivališta druga Tita, razgovaram sa pjesnikinjom čiju smo pjesmu pjevali i za Titovog života i poslije Titove smrti, jer su nam govorili, a i ja sam ih citirao, da će i poslije Tita – biti Tito. Tito je na bijelom konju, ispred svojih divizija, otišao, ipak, samo u historiju u kojoj će svoje mjesto imati i Mira Alečković, predratna skojevka, ratna bolničarka, ali i kao pjesnikinja koju su voljele mnoge generacije, a genaracija kojoj sam ja pripadao, naročito. Zato sam susret sa njom doživio upravo tako, kao susret sa živim spomenikom vremena u kojem je bilo mnogo ljepote, mnogo radosti i vjere da su prošle godine pune muka i da danas i u oblake letjeti smijemo. Najprije sam je u ushićenju zagrlio. Imala je 63 godine. Izgledala je veoma lijepo i djelovala je vrlo njegovano i otmjeno. Najprije mi je pokazala svoju fotografiju u partizanskoj uniformi snimljenu predkraj onoga rata. Gledao sam zadivljeno i fotografiju i prelijepu živu pjesnikinju iz čitanki, dragu Miru Alečković. Razgovor za TV SA odnosio se samo na popularnu pjesmu. Upitao sam:

- Kada i gdje ste ste prvi put čuli disth Druže Tito mi ti se kunemo, iz kojeg će nastati vaša najpopularnija pjesma?

- Kada su počele da prolaze velike jedinice iz Bosne u Srbiju i u onoj velikoj pripremi za definitivno oslobođenje Srbije, pa i Beograda, u stvari što je bio veliki cilj svih boraca budućeg glavnog grada Titove Jugoslavije. Ja sam pod Jastrebcem, gdje sam bila u to doba partizanka, prvi put pjesmu čula u Kozaračkom kolu. Mi to kolo nismo igrali, mi za njega nismo znali, igrali smo druga kola, mada su mnoge pjesme stizale do nas. Čak su i iz Slovenije stizale pjesme, ali ovu pjesmu sam prvi put čula u kolu kada je neko zapjevao. Zapjevao je neki borac u polumraku Jastrebačke noći: Kozara se zaklinjala Tita...

- Grob do groba u zrelome žitu...

- E, vidite ja to ne pamtim ovo "Grob do groba u zrelome žitu..." ja samo to zapamtila poslije. Možda ja tog trenutka nisam bila uključenja u slušanje te pjesme. Tada smo se uhvatili u kolo. Za mene je pjesma počinjala:



- Istraživao sam okolnosti pod kojima je nastao poznati distih i ko je njegov autor. Prošle godine o tome sam snimio televizijsku reportažu u selu Bjelajci kod Bosanske Dubice gdje su ta dva stiha i nastala 1942. godine. Još je bila živa samouka seljanka Persa Ristić kojoj je pripisivano autorstvo. Ona mi je rekla kako je prvobitna verzija glasila:



Mira kaže da je to mnogo lijepo, a ja je onda molim da mi govori svoju potpunu verziju, jer sam čuo da Zdravko Čolić nije pjevao cijelu pjesmu.

- E, sad da ja Vama kažem da sam ja prije nekoliko godina, kad sam bila u Bosni, čula, ne da je napisala kako Vi kažete, nego da je jedna spjevala i zapjevala prva u kolu. To su bili usmeni stihovi koje je neko zapisao. Čula sam i da je ženi bilo ime Persa i da je bila mlada djevojka. Prema tome, taj stih ja sam znala kao narodni, stavljala sam ga od prve verzije pod znakom navoda.




U vrijeme kada sam snimao ovaj razgovor bilo je prošlo šest godina od Titove smrti. Počinjala su komešanja. Stamena domovina, za koju smo mnogi od nas bili spremni dati i vlastite živote, počinjala se klimati u krajevima u kojima je ta domovina možda najmanje bila stabilna. U Sloveniji, recimo, gdje su na račun Štafete mladosti pravili parodije, dopremivši u centar Ljubljane balvan iz kojeg su navodno željeli isklesati štafetu. Iskreno govoreći i meni se ideja sa štafetom činila suludom i nepotrebnom u vrijeme kada više među živima nije bilo Najvećeg sina naših naroda, kome je svake godine i nošena štafeta. Možda stoga, a možda i iz nekih drugih razloga koje mi tada nije otkrila, slavna pjesnikinja imala je potrebu da mi i ovo kaže:

- Ja rekoh u pjesmi da su godine prošle pune muka. Nekako bih vam ostala dužna u ovom razgovoru kad vam ne bih rekla istinu, da godine pune muka nisu prošle. One su djelimično prolazile, pa dolazile nove, pa ih mi savlađivali, pa opet dolazile nove. Mi nekako živimo na ovom tlu na kojem uvijek dolaze muke. Ipak smo mi tu ostali i opstali, ali zaista vjerujem da će ove muke proći. Brže bi te muke prošle kad bi smo više vjerovali mladima, kad bi smo brže predavali ovu zemlju u ruke mladih. Mladi su uvijek imali smjelosti. Mladost je nosila revoluciju, mladost ima smjelosti da skoči u daljinu čak i u nepoznato, ne strahujući unaprijed da li će se ugruvati. Mladost ima smjelosti i da otjera one mozgove okamenjene birokartske i da se nadoveže na one naljepše umove naše revolucije koji su ovu zemlju stvarali. Oni je nisu stvarali ni iz kakvog egozima, stvarali su je za one koji dolaze. Jednostavno borili su se za neku zaista lijepu budućnost, za lijepe snove, za ostvarenje tih snova....

Ne znam da li je draga Mira Alečković dosanjala sve svoje snove. U dirljivoj pjesmi Sreća, možda nekoj vrsti pjesničke oporuke, pjevala je ovako:



Slavna skojevka, partizanka, pjesnikinja crvene revolucije, zanesena glorifikatorka Jugoslavije, Partije i druga Tita, sahranjena je uz vojne počasti 3. marta 2008. godine u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. Pod krstom. Možda je baš tako htjela. Počivala u miru!


U noći, 5. aprila 2008.

*Zdravko Čolić je, uz saglasnost autorice, otpjevao: U oblake da letimo smjelo, a izvorno je smemo ij. sm'jemo.