Mebrura Muminović Topolovac
"Moj stari ujak nam je pričao da se velike voditeljice dnevnika pojavljuju još rjeđe nego veliki boksači. Pričao nam je da je davno, davno bila jedna voditeljica u koju su svi živi bili zaljubljeni. Zvala se Mebrura Toplovac  i nije, kaže, bio rijedak slučaj da se poneki muškarac digne, zagrli u zanosu televizor i poljubi Mebruru Topolovac glasnim cmokom .. ."

Anonim na Internetu

Počinjali smo zajedno, ali je ona, draga Mebrura Muminović Toplovac, otišla prerano. Pripadala je onoj generaciji sarajevskih tinejdžerki koje su se divile slavnoj Dženis Džoplin i koje su maštale, o tome da će, ako već ne mognu postati pjevačice poput Dženis, postati glumice kojima će se diviti. Možda je mogla izgraditi i glumačku karijeru, jer je pohađala glumačku školu, ali je prerano ušla u omladinski program slavnog Radio-Sarajeva i odatle je počela njena postupna, normalna i vrlo uspješna karijera i spikerice i voditeljice. Bila je jedna od onih malobrojnih spikerica koja se nije trudila samo da bez greške pročita tekst, nego i da ga shvati i odgontene. Uvijek je tražila da joj se tekst dostavi barem pola sata prije emisije, ukoliko je emisija trajala pola sata kao tv dnevnik, naprimjer. Ako je u tekstu uočila bilo kakvu nelogičnost, tražila je tumačenje ili ispravku. Stoga je djelovala onako samouvjereno, jer je znala šta čita, o čemu govori, znala je da joj se vjeruje i da je vole.

Bio sam svjedok izliva nježnosti brojnih gledalaca koji su nam pisali da grle ekran u vrijeme kada je Ona – Mebrura na ekranu. Išla je u red žena antičke ljepote i renesansnog načina razmišljanja. O ljepoti žene, pored pjesnika, mislim, najpozvanije, pa i najstručnije, razmišljaju slikari i vajari. Kada je riječ o nestvarnoj ljepoti Mebrure Miminović Topolovac, o kojoj sam do tada razmišljao samo kao o prijatnoj mladoj osobi i saradnici na zajedničkom ili sličnom poslu, oči mi je otvorio slavni mostarski slikar, šarmer i liska Meha Sefić. Volio je da ga zovu maestro, pa ću ga i ja u nastavku ove priče tako zvati. Maestro je, još kao student u Zagrebu, kao pjevač šlagera, postao solista Radio-Zagreba. Iz generacije pjevača s kojom sam radio u Radio-Sarajevu, maestro je posebno izdvajao Dragana Stojnića, pa me, prilikom jedne posjete Mostaru, zamolio da mu, ukaže li se prilika za to, u atelje dovedem Stojnića. Bilo je to u vrijeme kada je pokojni Dragan već bio napustio spikerski posao u Radio-Sarajevu i kada je sve dublje brodio muzičkim vodama. Dakle, Dragan i ja posjetili smo maestra. Tom prilikom, samo u nekoliko poteza, maestro je načinio izvrstan Stojnićev portret. Onda me zamolio da mu, ako opet bude prilike, dovedem spikericu Mebruru Topolovac, jer mu se čini da je njena ljepota ravna ljepoti krasotica iz doba Stare Grčke, Rima ili iz Egipta i da bi volio pokušati portretisati ženu nestvarne ljepote. Udovoljio sam želji sjajnog maestra. Naša Mebrura upravo se bila vratila iz Atine gdje je boravila kao prevodilac za engleski jezik u našoj ekipi koja je tada lobirala za Sarajevo da dobije organizaciju XIV zimskih olimpijskih igara. Bilo je to, čini mi se, 1978. godine. Dobili smo, kao što se, zna organizaciju Olimpijade. Mebrura je, puna oduševljenja što je bila dio tima koji je ishodio organizaciju historijskog sportskog događaja u njenom gradu, iz Atine doputovala u Mostar odakle je trebalo da se zaputimo u Klobuk kod Ljubuškog gdje smo realizirali emisiju "Znanje - imanje" u kojoj je bila jedna od voditeljica. Predložio sam joj da prije odlaska u Klobuk, posjetimo mestra Sefića. Bila je oduševljena idejom, jer je o Mehi mnogo znala i svakodnevno slušala.

Taj susret Mebrure i maestra nikada neću zaboraviti. Meha je stajao zadivljeno, bez daha, kao da pred sobom, neuzubilahi, vidi ukazanje Gospe, neke boginje iz doba Antičke Grčke ili morsku sirenu iz nekog finskog epa. Onda je, kada se malo sabrao, pravoj dami Mebruri poljubio ruku i ponudio čaj od kadulje. Zatražio je dozvolu za portretisanje krasotice s kojom se našao oči u oči. Ne treba ni isticati s koliko je oduševljenja Mebrura odmah prihvatila ideju. Mostarski, i ne samo mostarski genije, svoj dio posla uradio je za tili čas. U rukama je držao portret žene kojoj se divio. Sada je Mebrura ostala bez riječi, a maestro je pažljivo pratio svaki pokret na njenom licu. Pred sobom smo imali portret žene koji, naravno, nije rađen s onoliko cizelieranosti i detaljisanja kao portreti kakve su radili Da Vinči ili naš Berber, recimo, ali je to bio portret rađen u najjednostavnijoj tehnici (pastela), reduciran samo na najjednostavnije poteze i detalje, a koji je i na taj način uhvatio svu ljepotu božanskog lica naše Mebrure...

Kada je u aprilu ili maju 1992. godine Mebrura napustila Sarajevo, koje su vukodlaci s brda već počeli rušiti, bio sam iznenađen, pa i ožalošćen. Pitao sam se; zar je morala? Morala je, rečeno mi je, jer je vrlo bolesna. Bili smo vrlo bliski prijatelji, ali mi nikada nije govorila ni da je bolesna, niti išta o prirodi svoje bolesti. Otputovala je u London za koji je bila emotovno vezana. Onda je, kad je rat u BiH već bio stao, iz engleske prijestolnice stigla vijest da je u Londonu u toj i toj godini života iznenada preminula poznata bosanskohercegovačka spikerica i televizijska voditeljica Mebrura Toplovac. Bio sam poslije rata u Londonu. Pitao sam ljude u našoj ambasadi gdje je ukopana. Nisu znali reći. Pitao sam ih je li dugo bolovala, je li se patila i kako je umrla. Rekli su mi: "Samo je zaspala i više se nije probudila..."