Domaći i svjetski printani i elektronski mediji objavili su 25. marta 2008. godine vijest da je "bivši izbornik Nogometne reprezentacije Japana, Ivica Osim, koji je prošle godine doživio moždani udar, napustio bolnicu u Tokiju. Osim je doživio moždani udar gledajući na televiziji utakmicu engleskog prvenstva...Naš proslavljeni trener je pokazao da njegova ljubav prema Japanu i dalje ne jenjava, dodavši kako će i dalje navijati za japansku reprezentaciju na svim budućim natjecanjima..."

Ta vijest istinski je obradovala ne samo mene, nego bukvalno i milione poštovalaca ovog velikana fudbala. Ovo nije novinarsko pretjerivanje, nego kazivanje očevica iz prve ruke, sa lica mjesta. Bio sam u Tokiju poslije Osimovog obolijevanja, dva puta sam mu bio u posjeti u bolnici, pa na utakmici, razgovarao sa Japancima. Govoreći o tome u jednoj mojoj televizijskoj reportaži iz Tokija rekao sam da Japanci vjeruju u oko osam miliona bogova. Bog svih bogova je japanski car, a po slavi koju u Japanu uživa i naš Osim je, neuzubillahi, izrastao do nivoa božanstva...

Na mome putu do Osima, do njegovog, moglo bi se reći, haman carskog, posebno izdvojenog apartmana na posljednjem spratu najsavremenije opremljene bolnice u Tokiju, da smo ovlaš prošetamo kroz blistavu biografiju ovog našeg čarobnjaka sa Grbavice. Želim to, naprosto i stoga, da i sam proputujem kroz jedan zaista bogat sportski život velikana čiju karijeru, jer smo vršnjaci i savremenici, pratim od njegovih početaka u slavnom sarajevskom Želji, od davne 1959. godine. U timu u kojem je poniknuo i u čijoj je blizini rastao, igrao je do 1971. godine, a zatim, kao igrač, brani boje Strazbourga, Sedana, pa Valenciennesa. Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je 16 puta i redovno briljirao. Poslije sjajne blistave igračke karijere, Švabo nije okačio kopačke o klin, kako to obično kažu inventivni sportski novinari, nego je, kao najlogičniji nastavak ljubavi prema fudbalu, nastavio trenersku karijeru. Opet – sjajnu i jednako uspješnu. Naravno, po nekoj normalnoj, moralnoj, profesionalnoj i emocionalnoj zakonomjernosti, i tu karijeru Osim će 1978. godine započeti u svome Želji gdje će ostati do 1986. godine. Sa Željom će dva puta zauzimati na drugo mjesto na fubalskom prvenstvu fudbalske velesile Jugoslavije, nastupit će i u finalu Kupa maršala Tita, a godine 1986. dospjet će čak do polufinala Kupa UEFA što je najveći međunarodni uspjeh sjajnog Želje u njegovoj višedecenijskoj historiji.

Osim potom ide dalje. Te za njega i njegovog Želju veoma uspješne 1986. godine Ivica Osim, kojeg i najuži članovi porodice i brojni prijatelji u koje se, evo, i ja trpam, zovu Švabo, kao što je bilo normalno očekivati, postaje selektor Jugoslavije i vodi reprezentaciju do četvrtfinala 1990. u Italiji. Godinu dana kasnije, dakle 1991. preuzet će i kormilo Partizana iz Beograda ali će tu ostati samo godinu, jer je naredne godine počelo bjesomučno razaranje i njegove Bosne i njegovog rodnog grada Sarajeva. Svoju domovinu Jugoslaviju, koju smo, koliko još juče, mnogi od nas voljeli do fanatičke odanosti, čiji se raspad, nažalost, uveliko dešavao, Osim nije želio voditi na Evropsko prvenstvo. Televizija je zabilježila, a mnogi od nas i danas pamte, kada Švabo, podnoseći ostavku na sve funkcije, kroz plač kaže:

"...Ovo je moj privatni gest i vi ga možete protumačiti kako hoćete. To je moja lična odluka. Ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo i ono što jedino mogu učiniti za taj grad, to je da se i vi sjetitite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava..."

Zatim se zagrcnuo. Znamo da su se oni, tamo daleko, uglavnom pravili da ne znaju šta se dešava u Bosni i u Sarajevu. Mi, koji smo u to vrijeme preživljavali sav užas, ratne strahote i gubljenje svojih najdražih, a svi su bili naši najdraži i najrođeniji, tada smo osjetili izvjesno olakšanje zbog Osimove ljudske, sportske i svake druge hrabrosti i što je, makar i kroz suze, u srcu Beograda rekao dio istine koju je znao. Rekao je, dakle, na mjestu gdje je skovan plan o razaranju bosanskih gradova i uništavanju čitavog jednog naroda. Osim je zaplakao u Beogradu, a mi za njim u Sarajevu, gradu njegove mladosti i velikih sportskih uspjeha. Gradu kojeg je volio, koji ga je volio. Tu ljubav, koja je u svim elementima bila uzajamna, grad Sarajevo pokazao je prema Osimu, samo koju godinu ranije kada mu je dodijelio svoje najveće priznanje - Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Te večeri, 6. aprila 1990. godine, bio sam na svečanosti u Domu mladih u Sarajevu i za tadašnju slavnu Televiziju Sarajevo, sa laureatom nagrade Ivicom Osimom snimio sam razgovor kojeg sam za ovu priliku transkribovao ovdje, bez ikakavih naknadnih friziranja u cijelosti donosim:

- Je li u ovim trenutcima prijatno biti Ivica Osim?

- Pa, trenutno ovako jeste, ali kad se sjetim šta je bilo prije toga, šta će biti, šta me čeka poslije toga, onda mi se smrači pravo da Vam kažem, bez obzira što ću pokušati ono što Vi rekoste vrlo sretne trenutke da produžim što više mogu.

- Intimno, čini mi se da je nagrada malo zakasnila?

- Da vam pravo kažem svaka nagrada je draga. Čovjek može reći da je ova nagrada možda i najdraža zato što je dobiva od grada u kojem je rođen, ponikao, pa i nešto napravio u postigao.Obično kad se daju nagradedaju se i neke karakteristike onoga kome se nagrada dodjeljuje ali tada se o dobitniku govori samo najbolje i najljepše. Moje razmišljanje ide u nekom kontra smjeru, pa raztmišljamn da su grad i ljudi koji su mi dali nagradu, vjerovatno prihvatili sve moje mane, a ja ih imam dosta. Dakle, kad čovjek dobije ovakvu nagradu, barem kad je riječ o meni, prva razmišljanja su mi išla u tom pravcu da su ljudi prihvatili i ono što vjerovatno nisu napisali.

- Jedan je mudar čovjek rekao da ako nekoga želiš prtihvati i zavoljeti, najprije prihvati njegove mahane. Ne znam ima li ih Ivica Osim. Doduše, ne znam mnogo ni o fudbalu, ali znam da je Osim bio vrhunski igrač, da je vrhunski trener, bi bi morao onda biti i vrhunski čovjek. Rekoh, o fudbalu malo znam, ali pamtim Bearu, Vukasa, Mitića i Ferhatovića za kojeg svi kažu: Jedan je Hase. To i ja kažem, ali kao strasni navijač Želje, nakndano, evo, kliktim: Jedan je Osim ili; Jedan je Švabo! Je li ovo dovoljno za nepoznavanje fudbala?

- Ima ih mnogo koji ne znaju ni te podatke a isto tako vole da sastavljaju tim i da ruže. O sportu, posebno o fudbalu, svi mi znamo sve i samo tada možemo dozvoliti izljeve i ljubavi i strasti i mržnje. Sve to može da se pomiješa, a da nikog glava ne boli, izuzev onih koji su direktni učesnici i onih koji direktno rade. Kad čovjek izabere takav posao, mora biti svjestan da će mu to biti sastavni dio njegovog života. Nekome to teže, a nekom lakše pada. Ja pokušavam da mi ne pada teško.

- I sport se veoma ispolitizirao. Može li se i u kojoj mjeri putem sporta politički djelovati?

- Ne bi trebalo nikako da djeluje i ne bi trebalo da iko koristi sport u tu svrhu. Moram da kažem da u ova naša tegobna i vrlo bremenita vremena, bremenita ima pokušaja da se stvari ispolitiziraju, da ljudi pokušavaju kroz sport doći do nekih pozicija, ne samo ličnih već i do nekih političkih. Vremena su takva da ljudi kroz fudbal, pogotovo kad su velike mase na stadionima, pokušavaju se probiti i nametnuti neka svoja razmišljanja. Prema tome, nažalost u takvim smo vremenima u kojima je to teško spriječiti. Novac počinje da ima veoma veliku vrijednost, kada više ideje i ideali koje smo imali, za koje smo se nekad borili i radili, i danas toga ima – neću da kažem da nema, dolazimo u jednu situaciju da te nekakve ideale i razmišljanja možemo na neki način da kupiti na stadionima. Nažalost to se dešava, mada mislim da sport može da se prođe svega toga i da bude ono što je - sport.

- Ipak, mislim da sport može imati i da ima važnu ulogu u afirmaciji jedne zemlje. Ako je, dakle, tako, a ne mora značiti da sm u pravu, pristao bih da se sport upotrijebi i u političke svrhe, a vi?

- Moram reći da je to jedan prestižni dio, jer teško se kroz fudbal može nametnuti, recimo, jugoslovenska politika, jer se za nju zna manje više. Ipak je fudbal iza politike, za Jugoslaviju se znalo i prije fudbala, ali se zna i preko fudbala, pa i to dobro dođe. Ako fudbalska reprezentacija dobro igra, onda to dobro dođe svima, a naročito narodu koji je željan igara, pobjeda i slavlja...."


U tužnim i dramatičnim okolnmostima Ivica Osim napustio je Beograd 1992. godine i otišao u Grčku gdje je trenirao Panathinaikos, 1994. godine otišao je u Austriju gdje je sa do tada ne baš dobro pozicioniranim Sturmom osvoio šampionat Austrije 1998. i 1999., pa Kup Austrije 1999. i Superkup 1998. i 1999. godine.

Godine 2003, Osim je otišao u Japan gdje je preuzeo trenersku funkciju kluba JEF United Ichihara (JEF United Ichihara Chiba) iz japanske J-Lige. Sa tim timom 2005. osvojio je Yamazaki Nabisco Cup. Nakon tri sezone provedene u tom klubu, preuzeo je dužnost selektora nogometne reprezentacije Japana. Onda je u novembru 2007. godine iz Japana stigla vijest da je naš Osim doživio težak moždani udar i da se bori za život. Japan se, to znam sasvim pouzdano, našao u šoku i velikoj brizi za život jednoga od najomiljenijih ljudi na njihovim ostrvima. Naši su mediji, zbog velike udaljenosti i nemogućnosti direktnog komuniciranja, polovično i uglavnom poluistinito, pratili tok Osimove bolesti.

Slijepac je rekao kako bi najviše volio vidjeti. Nisam slijep, ali sam poželio vidjeti. Imao sam tri jaka razloga za put u Japan: posjetiti Osima, vidjeti moju miljenicu Jadranku Stojaković, a u nedostatku bolje ideje, otići i na utakmicu Japan – Bosna i Hercegovina koja je i ugovorena zahvaljujući našem Osimu. Torba, kaput, pa naput. Iako let od Beča do Tokija neprekidno traje oko 12 sati, čim sam se smjestio u otmjeni tokijski hotel TOKYO DOME, zahvaljujući našem Mithatu Pašiću iz Ambasade BiH u Japanu, a koji je rođak ili mu je žena rodica Osimove Asime, zaputio sam se u bolnicu. Znao sam da ću tokom boravka u Japanu Osimu ići u posjetu i sa delegacijom našeg Nogometnog saveza i sa selktorom Kodrom, ali ja bih tada bio tek dio mase. Ovako sam mogao haman nasamo sa Osimom i njegovom Asimom eglenisati nadugo i naširoko. Bila je noć. Na recepciji bolnice, čini mi se osmokatnice, recepcionar traži činjenice o meni. Zove nekoga i pokazuje na fotelje u uglu. Čekamo. Dolazi okretni Japanac i na našem jeziku kaže: "Molim vas, pođite sa mnom!" Idemo sa njim. Osimov apartman je na osmom katu. Švabo je u penjoaru. Sjedi. Smije se, pruža ruku i kaže:

- Otkud ti?

- Evo, došao.

- A što?

- Pa, da te vidim.

- Pa, evo vidio si. Đe si? Šta ima?

Ima nova riječ u hrvatskom jeziku. Pročitao sam da je na hrvatskom konkursu za novu riječ kao zamjenu za sintagmu nagrašena i prihvaćena nova riječ usporenik. Izmisliteljica te riječi (lektorica u "Slobodnoj Dalamciji" dobila je prvu nagradu.

- Ne zvuči loše, kaže Osim, ali je neadekvtana. Ta nova riječ označava završenu radnju, a trebalo bi da označava radnju u kontinuitetu, da ljudi sporije voze. Ali, to je briga onih što su tu riječ usvojili. Šta ima drugo novo?

- Svašta. Čuo sam da si hasta, pa potegoh na dalek put da vidim kako si. Naši su javljali da si danima u komi, da ne dolaziš sebi, pa sam, evo, došao ja tebi da ti nešto u kontinuitetu dođe.

- Bio sam tri dana u komi, ali su me ljekari namjerno doveli u komatozno stanje, jer je tako lakše primjenjivati terapiju. Bilo je guravo...

Onda nam se u razgovor umiješa neki novi Japanac. I on na našem jeziku kaže:

- Švabo ima sportsko srce, pa je mogao sve izdržati.

Tada sam počeo shvatati da su Japanci, radi Osima, počeli učiti naš jezik. Kasnije mi se učinilo da svaki drugi Japanac zna poneku našu riječ.

Osimova supruga Asima kaže mi da je sreća u nesreći što je sve ovo Švabu zadesilo u Japanu, jer su japanski ljekari učinili sve i primijenili sve čime moderna medicina raspolaže da ga reanimiraju i da ga, koliko je to moguće, izliječe. Onda me gospođa Asima zasipa velikom količinom nevjerovatnih informacija. Saznajem, tako, da gotovo i nema kutka japanske zemlje iz koje makar neko nije došao u posjetu Švabi. Sa tradicionalnim japanskim poklonima, sa ptičicama od papira koje u njihovom darovnom znakovlju ima neku, meni daleku i nedokučivu simboliku. Od hiljada tih ptičica napravljeni su veliki šareni vijenci. Japanska djeca donose Švabi velike zmajeve, donose mu neke figure koje bi, da su u Zapadnoj Australiji, Arizoni ili negdje na jugu Afrike, mogli biti neki totemi. Ovako za mene ostaju samo divan, navjerovatan izliv ljubavi prema čovjeku kojeg Japan voli.

Dva dana kasnije prisustvovao sam utakmici između japanske i naše reprezentacije. Atmosfera na tokijskom olimpijskom stadionu bila je "užarena" kao na najvećim fudbalskim derbijima u Argentini, Brazilu ili Španiji. Sve je bilo u talasnaju, skandiranju i vrlo bučnoj navijačkoj "vatri". Sjedeći u svojoj loži razmišljao sam o tome kako bi bilo plemenito pustititi Japancima da pobijede. Naši su imali snage za 60 odlično odigranih minuta, a onda je krenulo nizbrdo. Izgubili smo sa 3:0, ali to za nastavak ove priče nema naročitog značaja. Ovdje je mjesto za priču o tome kako su reagirali Japanci kada se na ogromnom displeju na stadionu pojavio Ivica Osim. On se sa suprugom Asimom i sinom Omarom nalazio u posebnoj kabini iznad tribina. Stadion se ustalasao kao da je Japan postigao pobjedonosni zgoditak. Japanci su skandirali, a Ivica se, uz izvjesni napor, osmjehivao i mahao svojim poštovaocima. Ispred moje lože jedan je Japanac držao veliki pano sa Osimovim portretom na kojem je, na našem jeziku, pisalo: KAKO STE?OSTANI!! Dirljivo. Bio sam uzbuđen i veoma, veoma ponosan.

Sutradan sam sa delegacijom Nogometnog saveza BiH i sa našim tihim i nenametljivim novim selektorom Mehom Kodrom opet bio u posjetu Osimu. Kodro je igrao ze reprezentaciju naše bivše zajedničke države, kada je selektor te reprezentacije bio Ivica Osim. Dok sam slušao šta Osim govori Kodri imao sam osjećaj da slušam lijepu, nježnu roditeljsku besjedu oca koji je naumio svoje dijete izvesti na pravi put. Kodro je, uz mnogo očiglednog uvažavanja, upijao svaku Osimovu riječ. Iako je znao da je Kodro, pred odlazak u Japan, na jedvite jade sastavio reprezentaciju, jer klubovi nisu dozvolili potencijalnim kandidatima za reprezentaciju odlazak na ovu putovanje pošto se utakmica nije nalazila na kalendaru FIFE, Osim je vrlo odlučno govorio Kodri da mora prenijeti igračima da se za reprezentaciju ne igra šetajući i stojeći, nego samo igrom, brzom igrom, stalnim pokretom. Govorio je da treba vidjeti kako Japanci igraju. Idu samo naprijed i trče. Ponavljao je da se za reprezentaciju na igra, nego izgara. Naravno, isto je mislio i Meho Kodro, pa je samo odobravao.

Članovi delegacije željeli su se fotografisati sa Osimom, ali je to Osimova Asima odlučno zabranila. Govorila je:

- Švabo ne izgleda najbolje i još ga niko nije fotografisao.

Meni je Švabo izgledao dobro i veoma, veoma vedro i duhovito. Ipak, umjesto kamere uključio sam diktafon. Prije toga mi je rekao da je znao kako će mu se ovo kad-tad dogoditi, jer je radio jedan od najstresnijih poslova na svijetu. Neki zdravstveni problemi pojavili su mu se u toku utakmica na Kupu Azije. Na meču protiv Australije u kojem je Japan pobijedio sa 4:3, kod izvođenja jedanaesteraca, otišao je u svlačionicu, jer nije mogao pratiti dešavanja do kraja, zbog, kako je kasnije priznao,"slabog srca":

- Ne želim umrijeti na čelu reprezentacije Japana. Želim da umrem u mom rodnom gradu, Sarajevu - rekao je tom prilikom Osim.

Evo toga kratkog i efektnog razgovora koji je u BiH, poslije emitiranja na nekoliko radio i televizijskih stanica u našima probudio dirljive emocije:

- Čim se vratim u Bosnu mnogi će me, znajući da sam bio u Japanu i da sam bio sa Ivicom Osimom, pitati kako je Ivica, kako nam je Švabo. Šta da im kažem?

- Dobro sam i želja mi je da nikom ne bude kao što je meni. Iako je realativno dobro.

- Gospođa Asima kaže da si iz dana u dan sve bolje.

- Pa tako to ide samo od sebe. Kad dan za danom prolazi kažu nije još riknuo, dobro je.

- Želim ti da što prije ozdraviš i da se što prije vidimo u Sarajevu.

- Hvala ti. I meni je najveća želja da i ja vidim Sarajevo.

- Jučer sam na Olimpijskom stadionu vidio veliki pano na kojem te Japanci pitaju kako si i poručuju: Ostani! A ja ti u ime ljudi dobre zemlje Bosne, a najviše u svoje ime, poručujem: Vrati se!