 Bila mi je relativno dobra, pa i berićetna 2009. godina. Zato sam odlučio da barem dvadesetak prvih dana 2010. godine provedem u Fojnici, u glasovitom „Reumalu“. U Fojnicu sam zaista krenuo samo sa jednim jedinim ciljem; da se odmorim i razmno rekreiram. Na uobičajenom rutinskom pregledu, prije negoli će mi se odrediti tretmani, odnosno terapija, neki doktori, specijalisti, a naročito jedan kardiolog, dijagnosticirali su mi da sam nekada, ne zna se kada, vjerovatno na nogama preživio infarkt. Nisam se uspaničio, jer „ni mrijeti nije ništa nova“. Uz to , kako bi to rekao moj pokojni radni kolega Duško Trifunović, i sam „. život je postao masovnba pojava“. Loše vijesti brže se šire i od same kuge. Već sutradan po objavljivanju te vijesti, u Fojnicu je pohitio moj osvjedočeni i najbliskiji prijatelj, poznati biznismen Hajrudin Hadžajlić. Evo nas u „Reumalovoj“ kamin-sali. Hajro je zabrinuto slušao moje zafrkancije na račun loše dijagnoze..
Hajrudin Hadžajlić, zabrinut a ja pijem kahvu
Onda je u Fojnicu požurio još jedan moj stari prijatelj, akademski slikar Safet Huseinović, koji kao uspješan poslovni čovjek, već tri decenije živi u Norveškoj. Zagrlio me je dirljivo kao da se susreće sa pravom hastom. Uskoro se ispostavilo da je moj Safet zapravo prava hasta i da je bolesniji od mene. Hitno se vratio u Oslo gdje će mu se izvesti neka „bezazlena oparacija“ na srcu. Narod kaže: Po tuđoj guzici stotinu štapova. Izdrži, Sajo!
Safet Huseinović (ima bijeli džemper na sebi) i ja u „Reumalu“
Onda se iznenada iz Goražda u kojem uglavnom živi, u Fojnicu zaputio naš slavni književnik, akademik Abdulah Sidran. Došao je u posjetu starom prijatelju, a fojničkom novinaru Hazimu Čukle, sugerirao je da napiše kako je đuturum Sidran došao u posjetu đuturumu Guniću. Novinar je poslušao sugestiju i stvarno objavio informaciju pod tim nsalovom. Evo isječka iz „Avaza“.
Dva đuturuma sa buducim djuturumom:
Vehid, Sidran i Hazim Cukle
U ugodnom kutku „Reumala“ – kamin-sali fotografiosao sam jednog od ključnih ljudi ovog ovog centra, tihog i nenametljivog intelektualca Semina Sudžuku i akademika Sidrana.
Sidran i Sudžuka.
Kada mi se učinilo da sam preživio, lahko sam se sa ljudima iz „Reumala“
dogovorio da jedne večeri za pacijente priredimo promociju mojih knjiga „Doktor
Eso“ i „Prelog“. Ova
druga knjiga, zapravo, predstavlja moj pokušaj portretiranja Sarajlije i nobelovca Vladimiru Preloga. Rečeno – učinjeno. „Reumalova“ sala za ovakve prigode bila je puna pažljivih, zapravo divnih posjetilaca. Bilo je i pjesme. A mene je posebno obradovala posjeta mojih komšija Begana i Hase s kojima imam česte i radosne susrete kod moje vikendice u Rječici. Mahsuz su došli na promociju. Doveli su i djecu.. Zato sam ih i smjestio u prvi red. Evo ih.
|
Dani u Fojnici 
Vehid Gunić was born on 9 February 1941 in Kozarac.
He worked for many years as a journalist, presenter and editor for Radio Television Sarajevo, later Radio Television Bosnia and Herzegovina. He has so far published some twenty books of historical studies, travel writings, interviews, documentary prose, and several books of sevdalinka with commentary. His titles include: ‘Kozarac as it once was’, ‘Notes on the universality of ignoramuses’, ‘Bosnia of my birth, we have gone far away’, ‘The beauty of returning to Bosnia’, ‘Sevdalinka about cities’, ‘Meraklije’, ‘Fear of smoking’, ‘Sarajevo’s screams’, and others. His books have been published in Norway, Switzerland and Australia as well as Bosnia.
Vehid Gunić was for years among the most popular Bosnian journalists. Until the outbreak of the aggression against Bosnia and Herzegovina in 1992, he edited and presented the then Sarajevo Television series ‘Meraklije’, which was one of the most popular programmes in the former common homeland, with among the highest viewer ratings. In the latest programmes in this series, Gunić rescued from oblivion and preserved for posterity numerous Bosnian urban songs, sevdalinka.