U, do posljednjkeg kutka popunjenom Amaterskom pozorištu u Prijedoru, održana je promocija knjige novinara Vehida Gunića „Doktor Eso“. Knjiga u pamćenju drži, poslije doktora Mladena, sigurno najpopularnijeg krajiškog doktora svih vremena. Riječ je o doktoru Esi Esadu Sadikoviću, otorinolaringologu, svojevremno najmlađem primarijusu, koji je kao ekspert UN radio i na dalekom otoku Samoa na Pacifiku. Eso je bio sarajevski đak, student i postdiplomac na Medicinskom fakultetu. Bio je možda i začetnik onog pravca u humoru koji je nazvan novim sarajevskim primitivizmom. Imao je jedinstveni i neponovljivi dar da od svega u životu napravi šalu, vic, zafrkanciju i bezazlenu podvolu. Eso, dakle, nije pričao viceve, on je od samog života pravio vic, pa možda i od sopstvene smrti. Poslije zapažene karijere na sarajevskoj klinici za uho, grlo i nos, poslije internacionalne karijere (službovao je na Samoi i u Libiji), dio svoga nedugog životnog i radnog vijeka proveo je u Prijedoru odakle mu vuku korijeni. U tome gradu doživio je popularnost i omiljenost koje su prevazile popularnost najvećih estradnih zvijezda. Kada su u našoj zemlji počela dramatična događanja i kada je na vlast u Prijedoru došla „nova demokratija“ sa SDS-om na čelu, Eso je, možda i mogao napustiti grad koji je volio i u kojem se, na stranicama lokalnog lista „Kozarski vjesnik“ ogledao i kao pisac vrlo oštrih satiričnih priloga, ali je ostao uz narod. Završio je poput mnogih u koncentracionom logoru Omarska. Život se surovo poigrao sa ovim jedinstvenim čovjekom, jer je iz Logora odveden u ranu zoru 5. augusta 1992. godine. Toga 5. augusta u 11 sati, pod pritiskom svjetske javnosti, Omarska je raspuštena. Kada su u cvik zoru dželati poveli Esu iz logora, on je, znajući da odlazi u smrt, primijetivši da neki logoraši plaču, s vrata glasno i vrlo razgovijetno izgovorio:

– Jebite se! Šta cmizdrite!? Držite se!

Halom se, u to mrklo doba, prolomio aplauz živih ljudskih kostura. Baš kao u antičkoj tragediji dok se spušta zavjesa na kraju posljednjeg čina i dok se protagonisti klanjaju duboko, duboko...

Tako je Eso otišao u legendu i u neizbrisiva sjećanja. O tome je sinoć posvejdočilo prepuno Amatersko pozorište u Prijedoru i stotine onih koji su došli da odaju poštu velikoj sarajevskoj i krajiškoj legendi. A kakvog su genija ubili monstrumi, a ubili su od sebe boljega, barem će malo pokazati i ovaj odlomak iz knjige Vehida Gunića „Doktor Eso“:

Eso je veoma volio neke filmove Alfreda Hičkoka. U vrijeme kada je u Sarajevu prikazivan jedan od najboljih i najuzbudljivijih Hičkokovih filmova Ptice – (snimljen 1963. godine), Eso je smišljao način na koji će dati i vlastiti doprinos punom doživljaju remek-djela slavnog autora. U Hičkokovom filmu agresivne ptice opsjedaju jedan mirni gradić. Esu je posebno oduševila scena u kojoj ptice napadaju čovjeka u telefonskoj govornici. Narednog dana na projekciju filma došao je sa svojim kolegom Feridom Mujanovićem Mujanom (današnjim direktorom Psihijatrijske klinike Jagomir). Najprije su na Baščaršiji dvojici prodavača hrane za golubove dali pozamašan bakšiš da im ovi uhvate što više golubova koje su, onda, Eso i Mujan stavljali u kartonske kutije. S tim kutijama ispod mantila ušli su na projekciju Ptica. Eso je sjeo u prvi red. Mujan je bio u loži na balkonu.

Dogovoreno je da, kada bude najuzbudljivije, a to je scena s telefonskom govornicom, najprije Mujan s balkona baci u zrak nekoliko golubova. Ptice su poletjele prema ekranu. Čim im se čuo lepet, u sali su se začuli vrisci. Onda je Eso pustio prvi dio svoga jata. I njegovi golubovi poletjeli su prema ekranu. U sali je nastala histerija i zavladala panika. Muškarci i žene preskakivali su klupe i uspaničeno hrlili prema izlaznim vratima koja su se jedva nazirala. Toj masi uspaničenih priključili su se i Eso i Mujan.

U sali je ostao tek pokoji odvažniji i hrabriji gledalac. Sutradan je grad brujao o stvarnim pticama koje su prestravile gledatelje Hičkokovih Ptica.